Kako sam iskopala svoju kreativnost?, 4.11.2019.
Moje ime je Marica Grgurinović, umjetnica sam, kazališna redateljica, dramska pedagoginja i majka dvojice prekrasnih dječaka, a u tjelesno-orijentiranoj integrativnoj praksi sam posljednjih 5 godina. Moj životni put započinje odrastanjem u obitelji s gluhonijemim roditeljima, divnim ljudima koji su predano kao i svaki roditelji koji vole svoju djecu, davali sve od sebe da moj brat i ja odrastemo u sretne ljude.
Foto: Ante Majić
Međutim, njihova fizička ograničenja ostavila su duboke tragove u mom djetinjstvu koje je bilo uskraćeno od radosti i bezbrižnosti jer sam od najranije dobi bila mamin i tatin prevoditelj - njihove uši. Kao mala sam gledala dnevnik na televiziji i prevodila riječi i događaje koje sama nisam razumjela, odlazila s njima u javne institucije i morala nemušto, s vlastitim ograničenim znanjem i iskustvom male djevojčice, objašnjavati njima što mi je teta iza pulta rekla, a isto tako morala sam shvatiti što mi oni pokušavaju “reći” kako bi toj istoj teti rekla zašto smo tu. Bila sam tako mala i tako nemoćna. Osjećaj da nisam dovoljno dobra, da ne znam dovoljno objasniti, da ne mogu dovoljno pomoći voljenim roditeljima, da nema tih riječi koje oni mogu razumjeti, otad me vjerno pratio. Jer vidite, ja sam mislila da je do mene, da sam ja kriva za to što se moji ne mogu razumjeti s ostatkom svijeta i što svijet ne razumije njih. Odlučila sam na svoj dječji način da nikad više neću osjetiti tu bespomoćnost, bezvrijednost, neadekvatnost. Odlučila sam naučiti, bacila sam se na znanje, na školu, knjige, bila sam besprijekorna odlikašica. Usavršila sam svoj unutarnji skener kojim sam promatrajući svijet i ljude oko sebe mogla točno prepoznati kakva trebam biti da bih se svidjela okolini. Prilagodila sam se, postala sam kameleon, mogla sam postati što god je netko htio od mene. Putem sam gubila djelić po djelić sebe. Mogla sam upisati faks koji sam htjela. Odabrala sam onaj za koji nisu trebale ocjene, već ono što ja jesam. Na podsvjesnoj razini tražila sam način kako da sebe izrazim tako da me moji razume, tražila sam neki novi jezik. Moj kameleonski duh me upisao na studij režije i radiofonije na zagrebačkoj dramskoj akademiji, ali je kapitulirao pred izazovom da kreiram svoju autentičnu umjetnost. Autentično? Što je to? Spontano, ne razumijem? Dajte vi meni recite točno što trebam, koja su pravila, koji je okvir, i ja ću to ispuniti! Al ne, ta sloboda me gušila. Završila jesam akademiju, krenula raditi predstave, al s katastrofalnim kritikama. Za pokopat se. Pa kako i ne, kad se nisam mogla dati do kraja, nisam znala što trebam dati kad nisam ni znala tko sam. Tu kreće moja škorpionska potraga za dubljim smislom svega, za odgovorima na pitanja tko sam i zašto sam tu. Slijedi par godina bauljanja, sve manje mog samostalnog umjetničkog rada (pobjegoh od straha od još loših kritika), bacila sam se na produkciju i organizaciju. Zaključila sam da nisam dovoljno kreativna, dovoljno svoja, dovoljno autentična, prekrižila sam se kao umjetnicu. Sama s dvoje djece, valjalo je preživjeti. Kakvo stvaranje kad treba raditi i preživjeti! Međutim, koliko god me život u redovnim sedmogodišnjim ciklusima lomio i bacao na koljena, čak i s dvoje djece, ja sam se ustajala na noge i nastavljala dalje ne odustajući od snova. Ples je uplesao u moj život i ja sam mu se predala. Zbog sna o permakulturnom umjetničkom imanju na Visu, osnovala sam umjetničku organizaciju, kazalište BESA nazvavši je imenom broda kojim je Joža Horvat oplovio svijet onda kad su mu svi govorili da neće uspjeti. Tvrdoglavo čeljade, uspio je naravno. Inspirirana, skupila sam dječake i odselila na Vis gdje sam nakon nekoliko narednih godina shvatila konačno da nije do drugih, nego da je do mene. Tvrdoglavo čeljade i ja. Bila sam kronično umorna, nikad nisam imala dovoljno vremena za sve obaveze koje sam imala, nikad siguran priljev novaca, a svaki partner s kojim sam bila, otišao je. Pa sam otišla na terapiju i upisala CIR (Centar za integrativni razvoj). Otišla sam baš tamo jer sam razumjela jezik kojim tamo pričaju. A pričalo se tijelom. Kužite? Tijelom, rukama, nogama, ne riječima, a to sam znala odmalena. Tamo, duboko u sebi, bez da mi je itko objasnio i protumačio mi ozbiljnu psihologiju, teorije ljudske psihe i tijela, pronašla sam hrpu likova iz moje unutarnje drame, napisala bezbroj prizora u kojima se oni međusobno lome, ispisala stranice tragedije žešće od grčke tragedije, otvorila tu Pandorinu kutiju i suočila se sa svim što je izlazilo. I bilo je krvavo. Ko kataklizma nakon Hirošime. Spaljena zemlja bez traga života. Dokle god pogled seže dim i pepeo. Nebo je nestalo. A jedna mala djevojčica, zapetljane smeđe kose i obraza umrljanih čađom, stoji bosa i gleda taj užas. Sleđena. Sama. Al ne zaboravite, na dnu Pandorine kutije bilo je blago - nada. Onaj moj škorpion u meni zarekao se da nikad neće odustati od potrage za istinom i to je hranilo moju nadu. Dala sam BESU - časnu riječ da nikad neću odustati da postanem prekrasan cvijet za koji sam stvorena. Odrasla žena je pružila ruku djevojčici i unatoč strahu i kataklizmi, krenule su skupa dalje. Poglavlje po poglavlje, korak po korak, rastvarale su se stare priče, stara duboko ukorijenjena uvjerenja o tome tko sam, kakva moram biti, da je svijet opasno mjesto, da su muškarci prevaranti, a žene kučke. Oslobađala sam se pomalo starih programa. Dotakla svoju tugu i bol zbog oduzetog djetinjstva, zamjeranje prema onima koji se me povrijedili izbacila kroz bijes kao vulkan. Konačno sam počela disati. I još puno toga. Odlučila sam iskopati svoju kreativnost. Kockicu po kockicu, gradila sam povjerenje u ljude, usudila se opet vjerovati ženama. Zadnji korak je bio - prepustiti se. Užas. Moja kontrola mi je spašavala glavu cijeli život a sad je moram pustiti, kako?! Želja za slobodom, želja za užitkom, želja za radošću i stvarnim kontaktom s ljudima jednostavno su bile jače. Kapitulirala sam. U procesu najtežeg suočavanja sa sobom, podržana od strane svog plemena, i onog okupljenog oko mog kazališta, a i onog oko plesa i CIR-a, istovremeno dok sam se raspadala, ja sam gradila najautentičniji i najiskreniji umjetnički rad ikad dosad, mojim jezikom ispričan put koji sam prošla u Cir-u. Ponad Pučinam. Igra se ušuljala natrag u moj svijet, radost kreacije me odvela do toga da mi je svaka umjetnost prirodna i moja, ne samo kazalište kako sam vjerovala dotad. Moj jezik je jezik igre, jezik stvaranja, slike, pokreti, tijelo, znakovi, simboli. Pričam slikama, glazbom mazim, crtanjem mirišem dok osluškujem tišinu između mene, sad već velike, i mojih dragih starih roditelja. Puno toga mi nisu dali, ali ono što su mi dali neprocjenjivo je - Život. Na svoj 40-ti rođendan slavim svoj povratak u rodni Split premijerom filma “Ponad Pučinam” (16.11.2019., 20h), a moj povratak u grad vratio me i dramskoj pedagogiji i umjetničkim radionicama koje oduvijek držim. Kao studentica završne godine edukacije za tjelesno-orijentiranu integrativnu praksu po CIR-metodi, odlučila sam BESI kao kazalištu dodati i ovu komponentu pomaganja ljudima koristeći umjetnost kao jezik igre radom jedan na jedan. Vidimo se na Noć kazališta u splitskoj Kinoteci. #PonadPučinam #Premijera #NoćKazališta #Kreativnost #ŽivotJeIgra #Igra #Besa #CIR #IntegrativnaTerapija
Priča o “Crnom biseru” u kojem nema ni pirata ni Kariba, 3.10.19.
Prošle zime, nakon jedne od omiljenih plesnih radionica izradila sam plakat s mnoštvom fotografija koje su predstavljale moje želje i snove, ali ne samo za ovu godinu. Neke od želja bile su za cijeli život. Na jednoj od fotografija bila je žena sa sunčanim naočalama, duge valovite kose, kako sjedi na plaži s gitarom. Crnom gitarom.
Željela sam glazbu u svom životu, željela sam svirati gitaru i pjevati. U tom trenutku, nisam nosila sunčane naočale skoro dvadeset godina jer sam nosila dioptrijske. Jednako toliko nisam držala gitaru u ruci. Pjevala sam samo kad sam bila sama i nije bilo šanse da pjevam pred nekim.
Prije tri tjedna sam operacijski skinula dioptriju i naočale više ne nosim. Prijatelj mi je dao svoje sunčane naočale i sad nosim njih. :)
Ali to nije cijela priča koju želim podijeliti
Nekidan na još jednom plesu, iz mojih prstiju je izašla pjesma, a u njoj stih "Pjevaj."
I jesam.
Pred drugima.
Sloboda i iscjeljenje.
Dan nakon što sam se vratila kući s tog plesa, jedan drugi prijatelj mi je poklonio dar. (A nije znao za fotografiju na mom posteru).
Gitaru.
Crnu gitaru.
Od svih akustičnih gitara koje su uglavnom boje drva, on izabere - crnu.
Moji dečki su je nazvali "Crni biser", kao brod kapetana Jack Sparrowa iz "Pirata s Kariba".
I ono što želim reći je: hvala svim anđelima oko mene iz dubine moje duše. Želim pustiti svoj glas, želim se igrati s prstima i stvarati glazbu. Umjetnost je moj put. A dogodine, tko zna...
Zavjet, Zimski san i Ljeto Ljubavi, 16.9.19.
Zavjetovala sam se da nikad neću odustati od Sebe, od toga da postanem prekrasan cvijet za koji sam stvorena. Prije godinu dana izgovorila ga naglas pred svojim ljudima, zapisala svoje ime i nacrtala cvijet pored njega. Da me podsjeti.
Teško mi je bilo vjerovati u to, ali otkad znam za sebe, Tragač u meni me stalno poticao da tražim Istinu bez obzira na cijenu koju moram platiti za nju. Ima te neke ludosti i hrabrosti u tom beskompromisnoj namjeri da se suočim sa sobom, sa svijetlom i tamnom stranom i da prigrlim cijelu sebe.
U trenutku kad sam svoje snove i želje za ovu godinu htjela pretočiti na papir, slikama i riječima, iz mene je izašao kolaž napravljen od maramica kojima sam brisala svoj nos, listova papira ispisanih mojim životnim pričama i šljokicama. Tek kad je bio gotov, vidjela sam Cvijet u njemu, Sunce, SuperNovu, rascvjetavanje, ekspanziju....Bol i Tuga koje su mi razarale i rastvarale srce u to vrijeme, izlijevale su se u prekrasnim bojama. Ja nisam znala što mi ta godina nosi. Znala sam samo za Bol i Tugu toliko veliku kao nikad u životu. I unatoč svemu, bila sam dobro.
Onda se raspalo sve. Srećom.
Nisam imala više snage biti hrabra, biti snažna za sebe i druge, „mogu ja sama“ više nije držalo vodu, superžena je dala trajnu ostavku, a ona ranjiva i potrebita se više nije mogla skrivati. Sve je popucalo po šavovima, brod je potonuo i ja sam pustila da potonem skupa s njim. Sve je nestalo. Bilo je Vrijeme za Ljubav prema Sebi.
Krenula sam na Put. Tri mjeseca ljeta bez ičega osim sebe same. I svoje djece. I kad trebam napisati što smo sve dobili, što smo sve našli na putu, s kim se sretali, koje darove primili, kojim blagoslovima bili obasipani, čudesima svjedočii to ne stane u riječi. Meni suze od ganuća dolaze, ali to više ne stane u riječi. Znam da se znam dobro izraziti, da znam biti rječita i jasna, ali ovo prelazi moje riječi.
Moj istinski jezik je jezik tijela, simbola, Umjetnosti. Ne mogu opisati što sam sve dobila jednom kad sam pustila da ode sve. Pa sam nacrtala.
Vidite?
Sloboda i Sestrinstvo ili Kako sam prestala biti invalid, 11.9.19.
Na kraju Nevenine ulice je Svjetlost. Da, velikim slovima, kao na kraju tunela. Tu sam da završim jedan životni ciklus koji je započeo jako davno, dok sam još bila djevojčica. Kao dijete, nisam razumjela govor mojih roditelja, nisam znala što znače geste i pokreti kojima mlataraju rukama.
Osjećala sam energiju tijela na neki meni čudan način znajući da, svaki put kad oni tako žestoko i energično mlate, dok "razgovaraju", ja sam znala da se svađaju. Kad bih poslije pitala majku što se dogodilo, ona bi svaki put rekla "nije to ništa, nije to ništa". Dijete kakvo sam bila, kao i svako dijete, slijepo sam povjerovala svojoj majci. Slijepo. Doslovno. Počela sam gubiti vid. Dobila dioptriju. Doslovno. Preko 30 godina bila sam rob naočala čeznući za slobodnim pogledom na pučinu i horizont, čeznući da vidim bistru morsku dubinu kad zaronim.
Čeznula sam za Slobodom.
Moji roditelji su gluhonijemi i radili su najbolje što su znali odgajati brata i mene s obzirom na to da su i sami bili jako oštećeni od najranije dobi. Bijes, zamjeranja i ljutnja prošli su me i danas smo jedna vrlo lijepa i topla obitelj. Ali prošlost je, osim gubitka vida, donijela i identifikaciju s invaliditetom. "Ne smijem biti bolja, zdravija, sposobnija od njih. Osim toga, ako su oni invalidi, onda sam i ja." Dugo mi je trebalo da osvijestim da duboko u sebi zaista tako vjerujem, čak i danas kao odrasla žena.
Dok se nije pojavila prva žena u mom odraslom životu kojoj sam zaista duboko vjerovala. Enesa, moja učiteljica plesa. Nemam pojma zašto, ni kako, al put kojim me vodila duboko je imao smisla. Nakon nje došla je i druga žena, Asja, moja terapeutkinja. Sve se počelo mijenjati i ona je navijala svim srcem za mene.
Nakon njih došlo je pleme žena. (Bilo je žena i prije, al moje ranjeno srce teško im se prepuštalo.) Do ovog ljeta. Kad se, kako ja ono znam u zadnje vrijeme reći "raspalo sve", ostala sam ja s djecom i pleme oko mene koje me držalo.
Pripadam ženskom rodu. Napokon mogu to reći i znati da je to tako. Napokon opet mogu vjerovati ženama unatoč dječjim povredama u djetinjstvu.
I onda je jedna žena, sestra po srcu, čula za moju dugogodišnju želju da skinem dioptriju. I u roku sedam dana sredila mi operaciju u najboljoj klinici u državi. S debelim popustom. Kod žene liječnice. Za novac koji ja trenutno nemam. (S malo guglanja saznat ćete koliko košta taj zahvat.) U tom trenutku ja nemam kinte.
Druga sestra po srcu mi je ponudila smještaj u svom stanu dok ne obavim sve to s vidom. U stanu koji inače renta turistima. Koji je, eto slučajno, baš ta dva dana slobodan i prazan. Na kraju ulice u kojoj je njen stan, je Svjetlost, baš ta klinika. Od svih ulica u Zagrebu, baš na kraju njene.
Kad sam majci ispričala sve o tome, ona je rekla: "Ja ću ti dati novac." Žena zbog koje sam izgubila vid, pomoći će mi da ga vratim. Krug se zatvara. Iscjeljenje.
Prve dvije godine CIR-ovu edukaciju za praktičara tjelesno-orijentirane psihoterapije u Splitu imali smo u Udruzi gluhih, udruzi mojih roditelja. Od svih mjesta u gradu, baš tu. Dvije godine sam dobivala iskustvo da me se čuje i vidi upravo na tom mjestu, među gluhima, onako kako me moji dragi roditelji nikad nisu mogli. Treća godina edukacije bila je u Zagrebu, a Nevenin stan u Zagrebu bio je moje gnijezdo svaki put kad sam dolazila. Osim što je na kraju ulice Svjetlost, preko puta je Suvag, poliklinika za rehabilitaciju slušanja i govora. Slučajno? Nema šanse. Ma gledajte, ja na te stvari sad već pucam od smijeha. Svemir ima jeben smisao za humor i ja se osjećam počašćeno. Stvar je u tome da sam ja to tek danas shvatila, na putu u Svjetlost. Da sam spremna pomoći i drugima, da je vrijeme da svojim iskustvom pomognem onima koji se kao ja nekad osjećaju da ih ne čuju i ne vide.
Danas sam na četvrtoj godini edukacije, spremna svojim iskustvom služiti drugima i pomagati.
Danas sam u Svjetlosti. Danas je mojoj majci rođendan. Ne zezam se. Stvarno je.
Danas odlučujem uzeti svoj vid u svoje ruke. Danas prestajem biti invalid. Ja sam slobodna. Slobodna i povezana. Sloboda i sestrinstvo.
Zahvaljujući svojoj predanosti sebi i zahvaljujući svojim sestrama.
Plastično srce od zlata, 7.8.19.
Ja sam dijete gluhonijemih roditelja. Tata je uvijek govorio mami da su se našli u Splitu, na pola puta između Neretve i Primoštena, u domu za djecu s oštećenjima sluha. Stara kamena kuća u zaleđu Primoštena uvijek je bila puna života, ljudi, velika je to familija, mama je najmlađa od 7 djece. Danas je pusta, oronula, kamene ploče na krovu već propadaju od tereta godina i povijesti te težačke i ribarske obitelji, zidovi potamnjeli, namještaj se raspada, nikog više nema…
Osim što na zidu visi plastično srce od zlata.
Suze su mi potekle kad sam ga vidjela da visi nad krevetom na kojem je moja baka Svetinka bolovala otkad znam za sebe.
Srce je poklonila 10godišnja djevojčica, ja, najmlađa unuka te velike obitelji, svojoj baki Svetinki i didi Anti za njihov zlatni pir. 50 godina ljubavi i zajedništva. Baka i dida su otišli prije 25 godina...u razmaku od 4 miseca. Dida je otiša od tuge za njom. Srce je i dalje tamo...
Dok je bio živ, svaki put kad bi ga došla vidit, zgrabio bi mi kosu od dragosti i reka: kose moje... to je bio njegov način, a ja sam ga voljela. Kad je dida otiša, odrezala sam svoju do guzice dugu kosu. Odnijela mu na grob.
Trebalo mi je 25 godina da je pustim da opet onako naraste.
Otišla sam opet na grob, pokazat mu kolika je. Opet sam došla, vratila se, da zahvalim na ogromnoj ljubavi koja i dalje teče tom našom velikom familijom. Unatoč vremenu, smrti, bolestima, neimaštini i surovosti dalmatinskog krša, plastično srce od zlata i dalje blista u staroj konobi. Unatoč gluhoći, nijemosti, nemoći, ljubav uvijek nađe put.
I među nama.
#povratakkorijenima #ljubav #obitelj #kadsesveraspadneondasenovogradi
O majčinstvu, 22.7.19.
Ja sam samohrana majka. Moj brat je samohrani otac. (Da, to nešto govori i o dinamici u našoj primarnoj obitelji, no ne nužno.) I zapravo je oduvijek bilo tako, otkad sam postala mama. Iako je povremeno bio muškarac prisutan, briga, obaveza i odgoj bili su moji. I ovo nije priča o ravnopravnosti spolova, jednakosti muškarca i žene. Ovo je priča o egzistencijalnom strahu.
Onog trenutka kad sam ostala sama s djecom, kamen poklopac koji zatvara moj grob glasno je odjeknuo mojom nutrinom. Jedan veliki dio mene sam pokopala. Svoju slobodu i svoj strah. Na faksu su me znali zvati "naci mašina" (nekima je bilo smiješno, meni nimalo). Često sam od ljudi dobivala feedback da nema toga što ja ne mogu. Bliska prijateljica mi je rekla da sam ja njoj primjer toga da žena sve može i kad je njoj teško, da se sjeti mene. Samo ja sam znala koju cijenu plaćam za to i što zapravo leži u nutrini. Moj pokopani leš straha i slobode. Svoju istinsku ogromnu snagu (da, znam da je imam) uložila sam u životni projekt da sakrijem koliko me strah za vlastiti život i život moje djece. Stvorila sjajnu fasadu žene Amazonke, ratnice, hrabre sposobne. Kao što rekoh, fasadu. Sakrila taj strah toliko duboko da nije bilo šanse da ga ja vidim, a kamoli netko drugi. Vidjeti njega značilo je vidjeti i vlastitu krhkost, slabost, nemoć, jad, bezvrijednost. A tko se želi osjećati bezvrijedan i nevoljen? Nije ni čudo da su ljudi bježali od mene. Nije ni čudo da sam ja bježala od ljudi. Da, čak i na najudaljeniji otok.
Kakve to veze ima sa samohraniteljstvom? Imati svoju djecu i zaista ih voljeti, najranjivije je mjesto u meni...
Otapajući polako slojeve kože kroz #tjelesnoorijentiranuintegrativnuterapiju , moja maska se raspadala a ja sam uz podršku terapeuta otvarala svoje srce s istinskom željom da saznam istinu o sebi koliko god ona bila gadna. Trebalo mi je par godina da budem spremna onu svoju fantastičnu snagu usmjeriti u to da se suočim sa svojim strahom. Gledati vlastitoj smrti u oči, gledati i osjetiti vlastitu želju za smrću skupa sa svim mehanizmima kojima sam hranila taj mali jadni prestrašeni dio sebe. I vidjeti cijenu koju plaćam za to. Cijenu vlastite slobode, cijenu života vlastite djece. Trebalo je imati muda za to. Zapravo, ne muda, jajnike. Jer da je po starom, muškom principu zvanom "preživljavanje", ja bih opet navukla masku snage i moći, stisnula i pokopala taj dio sebe duboko unutra, i nastavila dalje sa stavom "ja sve mogu". Ovako, iz jajnika, ja sam mama. Ja sam žena. Ja sam mekana i nježna. I da, ja se bojim. Da, nekad se bojim da se neću moći dovoljno pobrinuti za djecu i sebe. Nekad se bojim što će biti s njima ako se meni nešto dogodi. Nekad se bojim i žao mi je što odrastaju bez prisustva svog drugog roditelja. Nekad sam preumorna. Nekad zamjeram što ja sve moram sama. Moj Strah i dalje živi u meni. Al ja nisam ista prema njemu. Kad progovori kroz usta moje djece pogotovo, ja ga zagrlim i nastavimo dalje skupa.
#kadsesveraspadne #povratakkući #CirMetoda #bitimama
Preci na brani, 18.7.19.
Val se razbolio pa smo ostali na selu duže od planiranog...što mi je donijelo još jedan odlazak na branu na mojoj rijeci.
Stajati nasred rijeke, pod tabanima osjetiti čvrstu strukturu koja drži taj silan nezaustavljiv tok tekuće vode i gledati kako voda zbog te brane zadobiva ogromnu silu i moć - dar je koji sam došla uzeti.
Sinoćnji pun mjesec me držao budnu do jutra i donio svijest i razumijevanje odakle potječem, kakvo je pleme mog oca i mojih predaka, potrebu da otpustim sve nepotrebne terete, zamjeranja, nepravde, oduzetu radost i nevinost djetinjstva, nametnuta uvjerenja o teškom životu bez užitka, o preživljavanju golim rukama, snazi volje i bezbožnosti surovog života na zemlji. Isto tako donio je darove plemena koje me stvorilo, zemlju od koje sam sazdana, rijeku koja neumorno prolazi, odnosi staro i donosi novo, povjerenje u vlastite ruke, volju i snagu, stabilnost muške energije.
Pustila sam rijeku da odnese sve što mi više ne služi, sliku muškarca kojem sam dosad robovala, sliku žene kakva sam mislila da trebam biti...
Pozvala sam pretke da im vratim sve što mi ne pripada, zahvalila na svemu što su mi dali, na daru života, i zamolila pomoć i blagoslov da učinim ono zbog čega sam došla. Da ljubav opet poteče...kao Rijeka.
Ja sam brana moje loze, brana koja ne da da sranje ide dalje i snagu vode transformira u silu promjene.
Ja sam i rijeka. I tok. I slap. I prekrasni vilinski indigoplavi kukac koji mi je sletio na lakat.
I ona djevojčica koja pleše nasred brane i pjeva.
#povratakkorijenima #kadsesveraspadne #dolinaneretve
Bez naslova, 17.7.19.
Ti si dijete rijeke
Ti si tišina i glatka površina
Ti si buka vala
Ti si brana.
Bez naslova, 17.7.19. Ti si dijete rijeke
Ti si tišina i glatka površina
Ti si buka vala
Ti si brana.
Ti si snaga vode
I ti si ona koja
Hoda preko vode.
Ti si dijete ovih planina i
Ove bijele zemlje
Koja poput praha klizi niz tvoje prste
Uvijek mokra, uvijek rahla
I uvijek plodna.
Ti si dijete ove doline
Zelene, bogate i plodne.
Ti si dijete ove rijeke
Matice,
Marice.
#kadsesveraspadne #maticasunset #povratakkorijenima #dolinaneretve